To vam je ono kad psi dignu nogu uz kakav stup,,, To vam je ono kad ljudi moraju na svaku čuku staviti svoj potpis i pečat, na vrh svete planine zabosti zastavu, na svaki planinski vrh i vršić u Hrvatskoj podići križ, objesiti šahovnicu koja će za mjesec dana ličiti na zadnju pocijepanu i zmazanu kuhinjsku krpu kao da se ne radi o nacionalnom simbolu već o otiraču... 
Nisam htjela o tome iako me jako ljuti kad se na vrh donese gipsani odljevak Gospe i ukrasi plastičnim jeftinim cvijećem i fuj! kiča i sramote i blasfemije .....!!!
Htjela sam o jednoj knjizi.
U zadnje vrijeme dosta čitam, ne biram ni žanr, ni autore. Čitam, pa zaboravim što sam čitala. Čitam, pa mi svejedno. Mogla sam i ne pročitati. Stvari pismene, zgodne, nevažne. Mrčenje mozga postmodernizmom i post-postmodernizmom, hiperinflacija spisatelja, stvarnosna proza dosadna do boli, fantastična proza bez očuđenja. Dobro, stara sam, meni je teško udovoljiti.

 I onda uzmem Bakića pa mi žao što nema više teksta među koricama. Uvijek isti rukopis, ideja, vizija i obrada. Uvijek ista samozatajna veličina.
Uvijek isti gubitnici, tako naši. Ista sudbina i prokletstvo, ono balkansko, pri čemu "balkansko" nije zemljopisna odrednica. 
 Da mi je pisati kao Bakić.... dala bih lijevi bubreg. Jer, što je malo nesreće prema svoj sreći pisanja?
Ali, bojim se da ne bi pomoglo.

 Iz priče Dole, u zoni, zbirka Bagra diše nenadmašnog Ilije Bakića :

"Jer, šta je sat sreće prema svoj sreći nestanka?"

E, a zašto ova digresija i kako to da sam strpala knjigu koju volim u post o pišanju: ma, dotužilo mi. Sve je počelo raspravom na Planinarskom forumu o obnovi doma na Snježniku.
Dom propada i to je sramota. U ovoj državi je toliko tvornica propalo i TO JE JOŠ VEĆA SRAMOTA, ali mi se uhvatismo doma i potrebe njegove obnove, pardon - rekonstrukcije. Elem, pametnjakovići riješili bagerom probiti cestu do doma zbog dovoza materijala iako je
vrh Snježnika  u sklopu NP Risnjak i tamo se po zakonu ne bi smjelo ništa graditi. Ne da su zapišali, već i zasrali.  Razrovali zaštićenu rudinu i još se čude što se bunimo, što nismo ovce što šute i puštaju da ih se striže.

Ovaj post je zbog ovaca ostriženih, obespravljenih, mutavih i bez nade. Možda nam je takva sudbina, genetski zapis. Možda smo svi, kao kod Bakića, samo meso i glina, pa nas drugi mijese i jebuckaju kako im se hoće, i još nas uvjeravaju da uživamo...
A sad idem pronaći prikladni stup .....

barem meni, naići na nešto dobro za čitanje .
Evo jedne knjige za koju mirne duše mogu reći da je dobra. Autor, mladi Zoran Krušvar iz Rijeke ( lokalpatriotizam, pa što ? ). Izvršitelji nauma Gospodnjeg ( na engleskom bi to mrak zvučalo) roman je  nadnaravne i fantastične tematike. Pisan jasnim i jednostavnim stilom, lako se i čita. U stvari, radi se o pripovjetkama srodne ili iste tematike spojene u roman , ali ja nisam prethodno čitala priče tako da meni tekst ima strukturu romana i funkcionira sasvim dobro.
                                                                  Nadam se nastavku, ili još bolje, proširenoj verziji jer  ima materijala za puno opsežniju obradu.

Proza brutalis, ' Novi Vavilon' Ilije Bakića potvrđuje sve ono što sam slutila i mislila da znam zahvaljujući inim spojlerima, ali nema veze, knjižica je tu i zuri u mene čekajući moj sud.
 Malo o priči:
 Ma, nabijem ga, prepošteno je napisano, s mudima do poda.  Priča nema ni junaka kojeg ćeš voljeti ni žrtvu koju ćeš žaliti, glavni lik niti voli, niti žali. On ima probušen trbuh, anus praeter i PVC vrećicu za skupljanje govana.
Priča te usisa kao crna rupa pa upadneš u neko bezvremensko i neempatično stanje, postaješ drek na šibici, nitko i ništa.  Ako je ovo anti-utopija, kako kažu, na tome Ti, Bože, hvala, jer ja se prestravila da je previše stvarnosti unutra i da je sitnica od fantastike samo alibi ( yes, yes !) da se iskaže neiskazivo. Čak sam se morala vraćati da provjerim jesam li uistinu vidjela ono napisano o vremenskom odmaku jer bez te odrednice ostaje samo stvarnost, a ta stvarnost je horor. U toj stvarnosti koja je horor možeš bitisati samo ako si ogoljen do 'u se, na se i poda se',  jer u toj i takvoj stvarnosti ne treba ništa drugo osim ostati živ, jesti, piti, jebati i spavati , a često se ni to ne može, pa ostvariš li gore navedeno  nemaš se razloga buniti. Što je još gore, u toj stvarnosti nema mjesta za išta više od jesti, piti, pišati, karati i ostati živ.
Drugs& Sex se podrazumijeva u onom piti i karati, a švercanje, prodavanje organa, izmicanje snajperima, snimanje porno filmova, prodaja snuff filmova spada pod ono- ostati živ kako znaš i, možda, zaraditi sa strane.. Da bi mogao piti, jesti i ispražnjavati se.
A da i hoćeš više od života, nema. Bar ne onog što bi bilo izvan čopora.
Digresija: nema veze s knjigom:
Godinama su po Bukureštanskim ulicama krstarili čopori pasa, šugavi, gladni, opasni. Pasa je bilo na stotine, sve u grupama po pet-deset. Ti su psi prvotno bili ljubimci, poslije izbačeni na ulicu kad vlasnici više nisu imali kamo s njima ( Causescu porušio obiteljske kuće da bi izgradio nebodere), pseta se udružila u čopore, sve lege artis: alfa mužjak, zna se, a ostali podređeni. Alfa mužjak prvi jede, prvi turne kuji za estrusa, ostali sline i čekaju red. Tako je pravo u životinjskom svijetu. Poslije ih eutanazirali, obećao tip dok se kandidirao za gradonačelnika.
Izvršio obećanje. Jesu li presudili estetski ili higijenski razlozi?
Kad malo promislim ( a promišljat ću još danima ), nije da u knjizi nema žrtava, samo su one usputne i bezimene; dječak koji za malo novca pretrčava ulicu da bi novinar snimio prilog, i na to ga navode šest-sedam puta, sve dok dječaka ne zvrcne snajper pa novinar konačno ima snimak koji je želio.
Suptilno ubijanje u pojam.
Malo o stilu: Bakić je virtuoz riječi, a ovdje se odmaknuo, ogolio, sveo na najnužnije i dostatno.Udara direktno i neuljepšano.
Malo o koncepciji: priča ide uglavnom pravocrtno, a između umetnuti folklorni biseri kao onaj kojeg sam stavila u naslov. Njima se ne smiješ, oni su municija i neki će te metak sigurno pogoditi dok pretrčavaš sa stranice na stranicu.  
                                                                                                                 
                                                                                  
stražnja strana korica: gori Vavilon         

Na jučerašnjem planinarskom pohodu nas tri, tri žene, tri života, tri svijeta, ali već samim tim što smo žene, slične dobi, i skupa u planini, mi dijelimo nešto zajedničko, naše. Ali nikako da posložimo percepcije, to se mora polako, mic po mic, pa na koncu vidiš da sve mi jednako osjećamo iste stvari, samo to drugačije prezentiramo. I nije to pametovanje ili nadmetanje tipa tko je bolja žena, planinarka, kuharica, ljubavnica, radnica, tko je pametniji, tko glasniji, premda bi se neupućenom i moglo takvim činiti. Ovaj uvod, vjerovali ili ne, zbog ustrojstva svijeta. Jer,  kakve su to teme ako na koncu ne govore o bitnim stvarima?  Nećemo o trivijalnostima, zar ne?
Šuma i vrhovi planina naprosto čovjeka natjeraju na filozofiranje.

Ja ne volim filozofirati. Odbijam filozofirati.  Skeptična sam  prema svim religijama i njihovim tumačenjima postanka i svrhe svijeta. Ja ne vjerujem mitovima, ne vjerujem proročanstvima, meni trebaju dokazi o nečem za što se tvrdi da je bilo, ideje tipa "navodno", "možda", "moguće","moglo je", ne znače mi ništa. Rasprava teče ovako : svakih 3500 god taj-i-taj planet se približava sunčevom sustavu i načini darmar, slijedeći dolazak po tom-i-tom kalendaru će biti 21.12.2012 i očekuje se Armagedon... i činjenice su...bla....bla...bla..( nisam sve pohvatala). Svaka čast kalendaru i narodu koji ga je sačinio, svaka čast legendi i mitu, ali... Pa, dobro, pitam ( a nekako se usmeno stvarno puno lošije izražam nego ovako, moje se sudjelovanje uglavnom sastoji od nemuštih upadica, mrštenja, dizanja obrva, pravljenja grimasa ili jednosložnog glasanja), a što se to desilo za zadnjeg dolaska fatalog planeta, pred 3500 ili slično godinica? Veliki potop, obaviještena sam. Čekaj, mislim, jeste da imam rupe u naobrazbi, ali nije li egipatska kultura stara barem 5000, ili sam ja propustila čuti da su imali pauzu, da su piramide bile pod vodom, blatom, muljem, a na površini mora su , valjda plutali sarkofazi raznih ...amona i ...atona, pa je to razlogom što se mnoge mumije nisu pronašle, a ne pljačkaši grobova i ostale prozaične stvari. Tu je raspravi kraj...jer se meni NE MOŽE DOKAZATI. Nije to bilo eksplicite, ali implicite, vidjelo se na njoj. Ne može biserje baš pred svakog.
Ma, može se meni dokazati, samo se budalama ništa ne može dokazati. Sad ja mislim, ali niš ne velim - pa dokaži, ili da čekam Armagedon?
E, jesam zajedljiva. I neka sam. Nije sve baš tako teklo, malo pjesničke slobode da se shvati poanta, a i nije bila prava  rasprava, prije predavanje na temu kako je nastao svijet i kako će nestati.
Ja volim biti informirana.
A što se tiče ustrojstva svijeta...? Ono što znam jeste - da je kamen kamenast po svojoj biti, i da je to dobro, da je trava pod mojim prstima meka i mirisna i podatna i da se onako lijepo svija na vjetru ne zbog mene, nego zbog sebe same, ne da bi bila mekanom podlogom za moje noge, već da bi bila ono što jeste, da je bukva glatka, topla i visoka ne zbog moje potrebe za hladom već zbog sebe same, a ja, kad sjednem na travu travastu, pod bukvu bukvastu i dotaknem kamen kamenasti, onda sam čovjek očovječeni, i svi smo dio jednog što bez nas ne bi bilo cijelo, od iste tvari sazdani, i jednako važni pod nebom.
A kako ne volim filozofirati, mislim da je  SVE nastalo naprosto iz čiste čežnje da se bude.
Treba biti, i to vam je to.

Ja, kao, planinarim..., he, livadarim, bolje reći, jer su mi sve destinacije zadnjih mjesec dana nekako horizontalne i rascvjetane. Ali napadalo kiša, bit će gljiva, rekoh, moglo bi se i malo gor i dol po šumici.  Šumica  je kraj Klane, iza Klane, oko Klane, nad Klanom, preciznije iza ranča (Malenica)(?) s konjima i jednim kljusetom, s psima i jednim neudomljenim mačetom natapiranog repa koji mu vijori kao zastava. Ima putić pored ranča, a na putiću, gle!   Bila sam u društvu prijateljice koja je poznata torokuša, nadžakbaba i oštrokondža. Nakon malo prepirke, i mnogo mozganja, zaključile smo da se zabrana ipak  ne odnosi ni na jednu od nas, mi smo više ptičjih osobina, kokoši možda ( za pilenca je, avaj, kasno, a o jajima nema niti govora).
Prođosmo, ali gljiva ne nađosmo. Kvoc - kvoc - kvoc

Umorna sam kao    da sam barem od onih ljudi koji žvaču život kao da je život jabuka, a ne kiseli krastavac, ali ne, ja sam melanholik, povremeno kolerik, a i  me boli, i ovakav i onakav, zub vremena, to vam je to. Jebeš ovakav post. Nemojte čitati, idite van i zagrizite snažno u život, i ne popuštajte stisak.

                                    Izgubljena planina:  Kad izvori zažive        
    -  Koliko dana u godini, toliko izvora na Treskavici - govorio Huso. I jeste tako.

• Ti uzbrdo, a potoci nizbrdo, iz kamena iskaču, sa puteljka izbijaju, jedan drugog preskaču, jedan se s drugim spaja i juri dole, u Hrasnicu, u Željeznicu, u kazane. Neki su potoci česme. Svi su potoci pjesme.                                                    

                                      Pod Bjelašnicom kamenovi

Nad Umoljanima, na Gradini, aždaha okamenjena u stijeni. Živa aždaha je prijetnja, pa se dugo molilo, dok se nije okamenila. Ovakva, kamena, ona bi baš mogla biti čuvaricom, jer kad je ovo selo popaljeno, ostala netaknuta samo džamija sa svojom munarom. Sad pričaju o tome nove legende.
A  neke su stare  legende zaboravljene, ostale ležati na travnatim padinama niže sela, gdje se pod kamenim biljezima od davnina snivaju snovi o nebu čistom i dubokom. Tamo oblaci lete nad glavom, pod nogama cvjetne livade, gajtan trava mirisna, u spokoju.
                                                                                                                                     
  Ovdje nebo vjetrom zemlju miluje, a zemlja se upinje uvis ne bi li se s nebom spojila. Gledam Visočicu s te padine i kažem: Eto tebe, ljepotice,  eto mene sutra k tebi. Eto mene.
 I neću o ratu. Rat je ruganje životu, a ja se rugati ne umijem. Ovdje sve na život poziva. Al moglo bi se plakati, i zbog aždahe, i nišana pustih, i stećaka i grobova svakojakih.
                                                                                                                                                                   
I od ljepote . ( Raspekmezila sam se, tužite me ! )

                                                                        

                                      Hukalo, cuko s Visočice

Hukalo je najsretniji  ovčarski cuko na svijetu. Puštaju mu na volju, a njemu baš bio ćeif da s nama ode po grebenu od Subara do Vita, jer s povisoka može gledati na tuđa stada,  a treba i nas dvije, dvonožne zabludjele ovce, sigurno provesti. Hukalo je ujedno i najpametniji cuko, zna kad treba počivati pod stijenom u debelu hladu, zna kako škljocati na obade i zna da šuškanje iz ruksaka obećava kakav zalogaj.
 Ma, čim je vidio da smo se parkirale kraj doma u Tušilima, sve mu je bilo jasno, ostavio stado, ostavio  pastiricu Samiru nek se sama snalazi i sjurio se s livada  pred nas. Hukalo je i mlad i lijep i gizdav, i nije mu baš do rada,  pametnije treba vrijeme potrošiti, treba se igrati, trčati, skakati. Stani, bolan, lako tebi s četiri noge! Po tom grebenu vrtoglavom  hodaš i ne misliš, jadna li nam majka, kako ćemo se nas dvije spustiti duboko dolje u Kaoce, kad nismo ni ptice ni divokoze.
                                                                 

                                             O, ludog li slapa, kud će na nas...

Ne zove se on zaludu Skakavac; staneš lijevo i taman namjestiš fotoaparat, kad se njemu prohtije baš na tebe prskati, pa pretrčiš preko mosta na desno, e, sad vjetrić promijeni smjer i čitav se slap uvije, savije i na desno izlije...e, jebi ga.


                                 Izgubljena planina: Jezera

                                                              
                                             
Zacrnilo se, bogme gadno, od Ćabinskih stijena naovamo, a mi kod Crnog jezera pod Ilijašem, pa jezero postade još crnje, samo su se zlatile glavice bosanskog ljiljana, kao sićušna sunca u travi. Pod travom klokoće, potoci izviru, poniru, jezero se mreška. Nigdje nikog da udiše tu ljepotu.
A ja se skamenila od nje, i ne želim natrag.
                                                                   

                                         O, ludog li slapa...

Kad ti je knjiga vodič, svašta ti se desi. Tako mi ostavile auto u Nahorevu kod prodavaonice... Čekaj, idemo od početka. Dakle, Nahorevo, odmah tu, takoreći iza ćoška jer smo boravile u Logavini, pa što da sad idemo do centra i tražimo skretanje kad možemo ubrdo pa lijevo od drugog mezarja, pa desno, pa samo pravo, prosto ko pasulj. Još se nije digla jutarnja maglica nad kotlinom, pa su svi vrhovi oko Sarajeva bili skriveni. Zapičimo mi ubrdo, prođemo jedno groblje, nađemo drugo, odemo lijevo, odemo desno, odemo pravo i završimo negdje uz rub magle i rub nečijih bašti. A, kako da vam objasnim - veli prvi kog smo pitale, - znate li gdje je bolnica? Jok mi. Znate li gdje je stadion Koševo? Ma jok. Pionirska dolina? Upitnici iznad naših glava samo su se množili. Pokaži rukom, brate, upiknut ćemo.
I čovjek pokazao, i mi našle. Prosto ko pasulj. I još smo podivanile.
                                                                  

                     Izgubljena planina:   Huso, naš vodič
                                                     

Husu zabrinjava magla koja bi se mogla zgusnuti, Lupoč se ne vidi, Veliko jezero je pod plaštom ljetne kiše, i mi brzamo, pažljivo, stazom nadole. Ne daj bože sići sa staze, više zbog mina no zbog magle, nije to prva magla ni nama,  a kamoli Husi.   Sad se ne spuštamo u Kozju luku, idemo ravno do doma u Sustavcima. Huso je brižan vodič, i mio čovjek, tih. A ja upitam, onako, iznebuha: Jel, Huso, ima na Bjelašnici jedno mjesto koje se zove Prdirupa, je li to kakav vrh ili rupa?
Sad i Petar naglas razmišlja postoji li Pizdino vrelo ili ne, i tako dođosmo do svakakvih priča, a Huso puno zna o raznim mjestima, ali kad govori o ovima,  on ponavlja " mjesto onoga imena". Toliko je fin.
                                                          

                                                            O, ludog li slapa...

A kroz Nahorevo treba uzbrdo nekoliko kilometara, najprije asfaltom, pa makadamom, i nigdje hlada, a mi krenule malo prije podne na "izletić", da se odmorimo od jučerašnjeg planinarenja Treskavicom. I razvukao se taj makadam, bilo i kratica, ali marka blijeda, ne bismo htjele završiti u nečijoj avliji i tako se vučemo uzbrdo po bijeloj i vrućoj cesti, visoko nad Nahorevskim potokom. Dolina se kao klin zabila u planinu, prema Sarajevu se otvara kao lepeza, kad se osvrneš vidiš grad dole u izmaglici, a pred tobom livade i stijene.

Tu je Dragan napravio brvnaru, sklonište za namjernike. Klupe su tamo, u hladu, ima domaće rakije i soka od zove i žare, nudi i čorbice, ali to ćemo poslije, kad se vratimo. On nabrao gljiva, bilo je dosta kiše, čekat će nas čorbica s lisičicama.  A sad rakija, po čokanjče, da razbistri uzavreli mozak. Jest, razbistrilo se, barem mislim da jeste.  Do Skakavca onih  45 minuta noge same lete, a i glava je u bestežinskom stanju.
                            

                     Vito,Vito, Visočica                        

           Kažu da je Vito dobio ime po tome što je vitak, nadnešen na  dva   amfiteatra, kratera, ambisa  - -   provalije - -ubibože
strmo gdje god pogledaš, ako se usudiš. Ma, što vitak -  anoreksičan! Ne bih tuda po mokrom. I sada dobro dođu busenovi trave, pa šćepaš prstima, a najprije malo štapom, da rastjeraš one koji također gmižu tuda, samo su sitniji i ne pate od vrtoglavice.                                                                                           Samira i pečurke
 Sa Vita se svašta vidi, a VisOčicu ne možeš prestati gledati, samo se osvrćeš za njom...

Izabrala Bosnu za destinaciju, dovoljno egzotično i taman po mjeri mog novčanika, a vakta su takva da zadugo neću finansijski bolje stajati, pa neka me po bosanskim brdima, kad već ne mogu po nepalskim.
Nije meni krivo, yok. O Bosni sam čula sve najljepše.
Sevdalinke volim.
Burek obožavam. I ćevape, i baklave.




Bošnjački razumijem
Bismilu znam.

Mrcinište je krasna hrvatska riječ koja označava mjesto na kojem lovci ostavljaju trupla ( mrcine ) raznih papkara i kopitara, ili samo komade trupala, kao što su volovske glave, noge i repovi, a sve to u  svrhu vabljenja medvjeda na puškomet, jer, poznato je, nema tog medvjeda koji iole drži do sebe, a da neće nanjušiti toliku količinu proteina. I nema tog medvjeda koji može odoljeti tako lukavo postavljenom mamcu, blago meni, blago medvjedima i blago blogerima.
Zašto? Zato!
Tagovi me muče, pa to su prave zamke za naivne pridošlice poput mene..! Ne govorim ništa o osobnom, o raznom, o fotoblogovima, tu uvijek dobiješ ono što očekuješ da ćeš dobiti i pravo je zadovoljstvo na neke stranice ponovo navraćati jer  TU  ima majstora.
Ali KNJIŽEVNOST.... E, sad, rekoše pametniji od mene da je 90 posto cjelokupne književnosti obično smeće. Slažem se, ali ja ne želim čitati smeće, život je prekratak. Po logici stvari, i 90 od 100 postova  nisu drugo nego trash, smeće, niškoristi... Nema veze, zaista, takav je život, ne možemo svi biti Andrići i Krleže, i dobro da je tako, neka nas svakakvih. Ali me kopka, nervira i žulja, svrbi i gnjavi jedno pitanjce: kako, poblogu, ZNATE da ste književnici? Mene smorilo, mene udavilo patetikom, mene razočaralo, i ja sam, baš kao medo na mrciništu, naletjela na metak otrežnjenja. Jebeš  takve proteine, jebeš takve tagove... A ja ću ovu svoju umotvorinu zbog zadnje rečenice gdje eksplicitno spominjem seksualne radnje morati staviti  pod erotiku.
  I, ne brinite, ako vas ovo ne dira, onda ste, zacijelo u onih 10 posto.

PS. izbjegavajte ženu u PMS -u

  sviđa mi se riječ mrcilište, ali nije u rječniku, dakle mrcinište

Rijeke teku od izvora prema ušću i ne mare što im je slijeva, ni što im je zdesna. Ljudi žive na desnim i lijevim obalama rijeke, ponekad od rijeke, ponekad s rijekom. Rijekama je posve svejedno koju su obalu ljudi izabrali, one samo teku, i dalje će teći jer to im i jeste bit; onog dana kad prestanu teći, prestat će biti to što jesu, a kad se više ne budu zvale rijekama, ova ih se mala priča neće ticati.
Rijeka o kojoj pričam, na mojoj se obali zove Kupa, s one druge obale se kliče Kolpa.
I došli mi na rijeku Kupu - Kolpu, preko Lukovdola do Blaževaca, do tamo loša, ali asfaltirana cesta, pa prema Štefancima samo makadam, podnošljiv. Dalje, prema Kavranima nešto što još nije cesta i ne zna se kad će postati cestom. Ne preporučam tuda autom.   Da se mi razumijemo, fućka se meni za ceste općenito, generalno i pojedinačno; ja ne vozim pa si mogu
priuštiti takvu ravnodušnost. Ali (bez tog ALI ne bi bilo ni priče ni poante) uzvodno je još jedan zaselak do kojeg do pred malo nije vodilo ništa osim dobre volje. Zaselak se zove Goršeti, u njemu je 5 -6 kuća , crkvica i jedan čamčić vezan uz obalu. Stanovnika 2. Spol ženski, dob iznad 70, iznad 80.
Mi zapele otići u Goršete. Na nogama planinarska cipela, u toj cipeli mogu kamo hoću, što ne bih i po cesti TO BE. Jer to jest sada gradilište (cestilište), nasipava se krupan materijal, pa gmižu teški kamioni komada 2, ostavljaju duuuboke tragove, pa iskrcavaju gomilu rasutog materijala na sredinu, pa nakon pola sata iz suprotnog pravca stiže STROJ ( buldožer?) koji to poravnava, sve je u slow motionu, iza stroja hoda vozač valjka, a valjak je parkiran malo dalje, i valjak je u kvaru. Jedan bager raskopava, diže i tovari, dva kamiona se nekako mimoilaze na uskom putu, u svemu ima neke ljepote, jebote, pravi balet. I mi skakućemo, izmičemo mašineriji, pazimo da ne iskrivimo gležanj, da ne ugazimo u mulj, a vrućina pasja, i nikako do Goršeta stići, pa mislim, bogo moj, kako bi nam tek bilo da nije ove ceste TO BE!
A zaselak Goršeti je lijepo i fotogenično mjesto, i obje stanovnice su krepke; jedna nam je skuhala kavu ( ona mlađa), starija je okopavala krumpir.
                 A preko na obali Kolpe vrlo živo, vidimo, prometuje se, naravno, pa tamo su čak 2 ceste! I sama Kolpa puna je ljudi koji su joj došli u posjete, nisam brojala kanue, kajake, gumenjake, još jedna rijeka šarenila na rijeci, pjevalo se, veslalo se, mahalo se, cijeli dan. Kanuom nizvodno, pa autom uzvodno, pa kanuom nizvodno, pa autom uzvodno...
 Vidim i kako ona obala preko nije ništa zelenija, vidim kako je Kupa s ove strane jednako bistra i puna pastrva, a kad ptice s ove strane zapjevaju, one preko uzvraćaju pjev.
 Voljela bih vidjeti ljude na ovoj obali. Ceste nisu ništa same po sebi, ceste nisu rijeke, cestama trebaju ljudi. Ljudima trebaju ljudi.
 A onaj čun neka stoji privezan uz obalu, da stanovnice mogu preko Kolpe kad im zatreba nešto, jer u Goršetima je stanovnika 2,  kuća 5 - 6, crkvica kom 1, groblje (malo) kom 1, prodavaonica kom 0, sve ostalo kom 0.

Zašto ne znam keltski, gaelski, ma, ni arapski, ni japanski? Ne znam ni francuski, a i o english bi se dalo diskutirati... Ali keltski, taj se jezik samo kotrlja preko nepca i jezika, kao najslasnije jelo...Spominjem sad ovo jer sam, valjda, opsjednuta riječima, i kad sam uočila da se na keltskom za kralja kaže Ré, da postoji Lún, da postoji At...Jao! Spominjem sad ovo i zato jer je moj potomak odlučio potražiti sreću u Irskoj, pa su mi tako
i Irska i potomak često na pameti. A Irska je lijepa zemlja (a i potomak je komad!), zelena da teško može biti zelenija. Ima magije u toj zemlji, ako ste otvoreni za takve stvari. Ima klifova, dolmena, polja i ovčica, dvoraca i pabova.Klifovi nisu mjesto gdje treba tražiti magiju, iako su divlji, i surovi, i impresivni. 
 Ako je ima ( a sklona sam uvjerenju da je cijela Irska bajkovita), ona nije lako uočljiva.
Ako želite mistiku, morate posjetiti Brú na Bóinne ( irci to izgovaraju kao BRUNABOJNA, hm, zvuči kao ratna postrojba), na engleskom je to Palace on Boyne, a Boyne je rijeka koja u tom području čini meandre između zelenih (a da kakvih drugo) brežuljaka. U brežuljcima je čarolija.Tamo postoji nešto jaaako staro, staro 5000 godinica,a na tom se mjestu i danas događa čudo svakog zimskog solsticija.
 
       Dakle, Céad Mile Fáilte, što god i kako god.                                                                                                                                                   

I Dublin, Áth Cliáth, ima svoje kutke i zakutke u kojima se događaju bajkovite stvari. A jedan prekrasan alt vam na svakoj postaji gradskog tramvaja objavi naziv stanice; ja izlazim na "Four Courts", a ona kaže" Na Kere Kóurtna", i ja odmah vidim Arwen i čujem sindarinski.

Nedavno mi je, sad stariji,  profesor pripovijedao kako je u jednom zabačenom selu,
u nekom zabačenom kraju, susreo bakicu koja ga se dojmila.
 - Što ima kod Vas, bako?
- A što da ti kažem, sinko - otpovrnula je starica tad mladom odvjetniku, - eto,
obnevidjela,
 obnečula i obneumila.
  BING!
E, pa u hrvatskom rječniku nećete naći riječ obnečuti,  nećete naći obneumiti, tek možete saznati da obnevidjeti znači i izgubiti vid i zaludjeti se nečim...Treba li mi rječnik? Ne.
Ne samo da razumijem što je htjela reći, već se i beskrajno divim načinu na koji je starica sa samo tri riječi iskazala cijeli svoj život. 
 Pa, ako ih je i sama skovala, ako ih je pomiješala, posudila, ukrala, ništa zato,  upotrijebila ih je majstorski.
Starice više nema, jednom neće biti ni profesora ni mene da svjedočimo o tom prekrasnom izboru riječi i zato sad to ovdje zapisujem, da te riječi ne propadnu, jer su zaslužile živjeti.
obnevidjeti = izgubiti vid 
obnečuti    = izgubiti sluh   
obneumiti  = izgubiti pamet

Okačila sam listicu naslova onih knjiga  kojima se uvijek vraćam, i bez kojih  moj svijet ne bi bio toliko bogat. Zašto baš ove knjige, a ne neke druge?  E, sad bi oni i racionalno objašnjenje...   Ja nemam profiliran ukus, ja sam, dakle, osoba bez ukusa,       bez argumenata. Riječi su ono što plijeni, uvijek i zauvijek.                       Hm, kad pogledam listu, vidim da su  gotovo svi autori iz domene SF-a, a
Marquez i Karahasan  obilato koriste elemente fantastike, a Eco gotičku, gotovo bi se reklo horor atmosferu. Znači li to da sam, ipak,  osoba profilirana ukusa?

Ma, ne sviđa mi se i točka!
Možda se naviknem s vremenom...ma, ne, što sa ja imam navikavati, pa odvikavati... To je naporno, a ja sam lijenčina.